Izložba Zlatka Kopljara u Grazu te druge divote s tržnice i iz restorana Štajerske  

Slučajan susret  s prijateljem na kavi (plus aperitiv) urodila je vikendom koji ću pamtiti dugo, do kraja, koliko mi je još preostalo. Prijatelj se zove Zlatko Kopljar, umjetnik za kojeg se u najmanju ruku može reći da je neponovljiv.

“Imam izložbu u Grazu, dođi na otvorenje, biti će zabavno.”

Nije bilo samo zabavno. Bilo je senzacionalno! Cijeli vikend traži ovu malo dužu formu. Kao što ponovno otkrivamo Trst u drugoj formi grada od one kad smo odlazili u njega za vrijeme Jugoslavije, tako isti tretman zaslužuje Graz i njegovo štajersko okruženje. Graz je na niti dva sata vožnje od Zagreba- uz poštovanje ograničenja brzine, što se u Austriji često kontrolira, a prijestup žestoko sankcionira!

Već po “volumenu”, Zlatkova je izložba u Kultum museumu bila velika. Kultum je  sam po sebi ogroman prostor u gradskom središtu, nedaleko Kunsthaus museuma. Nekada je bio minoritski samostan, a sada je neobičan kultni centar za kulturu, religiju i štošta drugo… Od prizemlja do potkrovlja, organizatori su popunili prostore Zlatkovom multimedijom retrospektivom apokaliptičnog naziva Ausloeschung/Erasion. Svakao vam je preporučam posjetiti je, otvorena je do 12. siječnja 2025.

U svojoj domovini, Zlatko ne može doživjeti ovakvo priznanje, što spada u onu-  to je znakovito.

U Kunsthausu, nezaobilaznoj kulturnoj svemirskoj postaji, Bosanka Azra Akšamija (profesorica i direktorica posebnog umjetničkog programa na MIT-u), upravo oduševljava izložbom Sanctuary. U Zagrebu ni ona nije zamijećena.

I sve drugo mi je tog vikenda bilo u takvim slatko/gorkim iskustvima. Uzdisanja nad onim što bismo i mi mogli, ali nekako ne ide pa ne ide. 

Iza Kunsthausa, par koraka od Kultuma, nalazi se restoran Mohrenwirt. Tamo smo otišli na Zlatkovu preporuku prije otvorenja njegove izložbe. Ugodan, jednostavan, nimalo kićen restoran, ali priziva gastronomsku nostalgiju KundK vremena. Mogli bi imati pregršt takvih mjesta u Zagrebu, a zapravo nemamo niti jedan. Taj izvanredni Mohrewirt, u žestokoj konkurenciji, ocijenjen je sa samo dvije od mogućih pet kuharskih kapa Gault Milleaua. Ma imali smo i mi takve lokale, ali su zatvorili, ustupili su mjesto DM drogerijama. U završnici ručka, dame ne mogu odoljeti keiserschmarrnima koje chef oživljava u originalnom prepjevu. Njegova interpretacija nije nikakvo svetogrđe nad kultnom slasticom koju su obožavali i car i njegova i Sissy.

Drugi dan moji suputnici nastavljaju obilaziti svratišta moderne umjetnosti, a ja odabirem jednu od tržnica u središtu grada, onu na Kaiser Jospeh trgu. Nije velika, niti monumentalna poput zagrebačkog  Dolca, no Kaiser-Joseph Markt odraz je urbane životne radosti, dok Dolac polako umire. Ova tržnica u Grazu  je mješavina štajerskih divota, drevnih i nedavno udomaćenih, uz svjetske oblizeke i veselu vrevu. Eko đumbir sada se uzgaja i u Štajerskoj, kao i sortne šljive, naglašeno “Bosnische Sorte”- pola kile, dva i pol eura. Od grožđa najcjenjenija je, šest eura za kilogram – izabela! Na cijeni su i omiljene grickalice, suhe svinjske uši, euro i dvadeset po komadu. Udomaćili su se i prodavači iz svijeta: Škot u kiltu prodaje odležali sir. Veličanstveni kozmopolitski tematski štand sireva tog je dana imao u ponudi “samo” 400 optimalno sazrelih sireva! Vlasnik štanda obilazi europske sirane i ukupno ih je do sada ponudio 1200. Iz Hrvatske uvozi kozji sir s istarske farme Kumparička, koju drži naš Slovenac Aleš Winkler. Obilje i preobilje završava u obližnjoj trgovini začina i delikatesa gdje nisam uspio prebrojati sve sorte grahorica u rinfuzi.

Ugostiteljstvo je na ovom placu gusto pomiješano s prodajnim štandovima, cijene za odličnu ponudu nisu baš jeftine, ali nisu baš ni nerazumne.

No Štajerska zna biti i cjenovno pristupačna, a da imate čaroban ambijent. Vodič mi je bio Gusto aus Weinland, popis tisuću (!) štajerskih vinskih lokacija na kojima se uz vino nudi sve: od zgodnog zalogaja do carskog objeda. Vinoljubac profesor Gerhard Felbinger je autor ovog zbornika. Zbog fantastičnog pogleda je izdvojio skromno svratište Franz Legat, vinsku gostionicu s terasom nedaleko od slovenske granice. Za jako pristupačnu cijenu smo dobili dimljene pastrve s hrenom i kuhanu šunku, a osvježili smo se buteljom burgundca. Za desert smo naručili porciju buhtli s kremom od vanilije, koju jedan čovjek sam ne može pojesti. Uz to, za kraj, desertno vino i veličanstveni pogled na brdovitu Štajersku.