ŽIKIN IZBOR “Ovo su priče o meni najboljim sendvičima na svijetu”

S danom zakašnjenja na povod, a to je Svjetski dan sendviča, koji se obilježava 3. studenog, donosimo vam jednu sasvim osobnu listu najboljih sendviča na svijetu.

1. Pastrami sandwich

Moja priča s ovim kultnim sendvičem, koji je postao dio popularne kulture i lifestyla New Yorka, je potpuno tipična: jeo sam ga s gomilom turista na Manhattanu, u Houston streetu, naravno, u Katz’s Deliu, mjestu koje je proslavljeno scenom iz romantično komedične filmske uspješnice Kad je Harry sreo Sally, s Meg Ryan i Billy Crystalom u naslovnim srcedrapajućim rolama. U Katzu prvo platiš, pa dobiješ broj, pa čekaš za poludjeti. Sve je puno kao šipak. Desetak je pultova, a za njima silni snagatori prebacuju gomile goveđih prsa na daske pa ih režu nožinama koje stalno oštre, kao da nanovo i nanovo kolju govedo. Komadine režu na tanke šnite, najtanje što se nožem u jednoj cijeloj šniti može izrezati. Tu mrcinu od goveđih prsiju prvo sole, a onda je satima i satima dime na visokoj temperaturi, tako da je u konačnici vanjski sloj taman, a sredina šnite je purpurne boje neba u najljepšim zalascima. Natovari se gomila tih šnita između dvije šnite raženog kruha, što izgleda malo nezgrapno, neproporcionalno klasičnom sendviču, gdje je sredina sa sastojkom deblja od šnite kruha na kojoj leži i s kojom je prekrivena. U sredinu ide senf, a pored sendviča na pladanj bace dva krastavca: jedan svježi, drugi kiseli. Uzeo sam svoj pastrami, sjeo tamo negdje, ili tamo negdje pored, gdje su 1989. sjedili Harry i Sally. Zinuo sam najviše što sam mogao, kako bi tu mrcinu, sad ja, nanovo zubima zaklao. Kruh je bio očajan, no pastrami je bio savršen. Poput New Yorka, moj broj 1!

2.  Banh mi

Banh mi sam prvi put jeo u Zagrebu, u Dežmanovom prolazu, u baru u kojem je sada Dežman bar (ne sjećam se kako se tada zvao taj bar, možda čak i isto). Taj  su sendvič ondje počeli pripremati nakon što je objavljeno da je ban mi, baš na Svjetski dan sendviča, bio proglašen najboljim sendvičem na svijetu, tako su bar pisale naše novine, a ne sjećam se čiji izbor su propagirali. Ondje su ga slagali u malom hrskavom pecivu, dok ću kasnije taj sendvič po svijetu uvijek jesti u velikom bagetu.  

Banh mi je vijetnamski sendvič u koji od mesa ide slajsana pačetina ili svinjetina. Ja sam uvijek naručivao pačetinu. Unutra ide korijander, tanke duge rezice mrkve i svježi krastavac. Zaljuti se čilijem, ljutkastim sosom, a nekad se doda i majoneza.

 Banh mi sam nekoliko puta jeo kod jednog Vijetnamca, u najpriprostijem od svih zalogajnica u Kineskoj četvrti New Yorka.

 Jeo sam ga i u nekad odličnom vijetnamskom restoranu Istok u Beogradu, na Dorćolu, koji se, na moju žalost, jer sam ondje stalno srkao njihovu fantastičnu juneću juhu pho bo, zadnjih godina srozao, pa ni sendvič ni juha nisu što su bili nekad.

Pamtim i jedan banh mi koji sam pojeo jedne večeri u Chiang Maiu, gradu na sjeveru Tajlanda. Te je večeri umro Joe Cocker, a ja sam za cijeli život zapamtio da sam u tom trenutku, kad sam pročitao tu vijest, jeo banh mi, baš kao što sam zapamtio gdje me je u sedmom osnovne uhvatila vijest da se ubio Kurt Cobain ili gdje sam bio kad su mi kao malome rekli da Dražena više nema. Te noći, kad je otišao Joe Cocker, pojeo sam banh mi i otišao u noćne barove Chiang Mai, u kojima su se žene u šljokičastom i oskudnom donjem rublju izvijale na šipkama i u kojima je, baš u svima, te cijele noći do jutra divno kreštao Joe.

3.  Sendvič s mortadelom iz Bologne

Ma kakvi, ni jedna naša mortadela se ni blizu ne može usporediti s vrhunskim mortadelama iz Bologne! Toliko toga smo kroz povijest u kulinarstvu dobili s Apeninskog poluotoka, ali umijeće pravljenja vrhunske mortadele nismo uhvatili. U Zagrebu se u nekoliko trgovina može nabaviti takva vrhunska mortadela, gdje je i majstorski režu na prozirno tanke šnite pa je umataju baš u neki otmjeni masni papir, tako da s tim komotno, kao poklonom  umjesto bajadere, možete u posjet u bilo koju kuću.

Ja čim uđem u Italiju, već na autoputu, na prvom mjestu, stanem i uzmem sendvič od mortadele sa stracciatellom i pistachiom. Već mi je i taj odličan, a onda, u gradovima sjeverne Italije, obavezno idu i vrhunske mortadele iz Bologne.   

4. Sendvič sa sirovom haringom i ukiseljenim lukom

Hamburg je grad u kojem sam prvi put u životu bio ove godine kad je Hrvatska ondje igrala drugu utakmicu grupe Europskog prvenstva u nogometu protiv Albanije. Proveo sam četiri dana i tri noći u Sankt Pauliu, najrazvratnijoj četvrti u Europi. Tu su i dugi ljetni dani sjevera kratki da se ispere sav smrad noći, tako da sve zaudara po isprolijevanom pivu, bljuvotinama i urinu. U jutrima sam bježao na obližnju rijeku, na svjež zrak i pogled na teretne brodove druge najveće luke u Europi.

Tu, na tim dokovima, nekoliko dana prije, prošetali su njemački kancelar Olaf Scholz i njegova frau Britta Ernst, kao domaćini, u društvu njihovih gostiju iz Pariza, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njegove dame,  Brigitte Macron. Ne znam je li bilo u protokolu ili je bilo potpuno spontano, no njemački kancelar Ccholz je je za škvadru na ovom doku kupio po sendvič sa sirovom haringom i ukiseljenim lukom. Prva dama Brigitte Macron nije mogla skriti da je bila nadomak bljuvanja, dok je njen suprug, Predsjednik Macron, pojeo cijeli sendvič s izrazom lica na kojem se i nije baš moglo iščitati oduševljenje progutanim.

Ja sam nakon svog sendviča sa sirovom haringom i ukiseljenim lukom, otpio pola velikog piva pa naručio još jedan isti. Nije mi se bljuvalo od njega, nisam bio neodređen, bio sam  baš oduševljen u toj svježini Hamburga.

5. Sendvič s dalmatinskim pršutom i kruhom ispod peke

 Ako u Dalmaciji nađete pravi pršut, težak desetak kila, sušen dvije ili tri godine, u kojem je bjelina u trećini crvenog i gdje su i ta crvena polja lagano kapilarno prošarana bijelim, onda ste u prilici za pojesti najbolji hrvatski sendvič. Svakako je potreban pravi kruh ispod peke, uvjet je i da taj pršut bude rezan nožem pa onda i da sir ne bude jak, da ne parira snazi pršuta, nego da mu se nježno podredi i da se, na kraju, sve to unutra samo malo pokapa maslinovim uljem. Teško je više naći baš pravi domaći pršut, da bude baš takav. Ja imam jednog Bucu u selu Ostrogašica, njemu me je preporučio jedan  Frane, al’ kod Buce ne pokušavajte, čak ni preko Frane, jer sve količine su rezervirane. Ovo je peti sendvič u ovom izboru, a mogao bi biti i prvi, kad je pravljen s ovim Bucinim pršutom.