U slavu veličanstvenog okusa rajčice, paradajza ili pomidore

|
Autor: Željko Šatović Gula | Foto: Ana Ugarković

Rajčica, paradajz, pomidor je moja najdraža i najvažnija hrana. Taj predivan okus svježe rajčice koji mi redovito stvara neku bolnu kvržicu na jeziku jednostavno ne mogu zanemariti. Naše su trgovine prepune povrća i voća iz raznih dijelova svijeta. Teško podnosim mrkvu iz Italije, suzu puštam kad vidim da je češnjak došao iz Kine i to još u posredovanje kalifornijske kompanije, plačem kad vidim koliko smokava svake godine popada po zemlji, a suhe smokve iz Tunisa šepure se cijenom na našim policama. Jadna naša domovina.

Sve te uvozne primjere naše nemoći čovjek još nekako može na silu progurati, ali ne i uvoznu rajčicu. Taj se crveni, bezukusni spremnik vode ne bi trebalo ni deklarirati kao rajčicu! To su uvredljivi proizvodi koji se za stolom mogu naći samo kao usputna nejestiva dekoracija.

 Da me nisu prijatelji nautičari prije neki dan pozvali na barku, gotovo da se ne bih ni sjetio rajčice i njene veličine. Nautičari su čudna sorta. Bez obzira koliko im jahta ima metara i koliko viška novca imaju, naučili su me nešto davno zaboravljeno. Na prekrasno jelo u kojem sam samo kao srednjoškolac uživao u raznim kampovima, u raznim gradovima u kojima su se održavale te: «ljetne igre» i ostale – navodno kulturne – priredbe.  Taj se nautički obrok sastojao od vruće paštete, vrućeg mesnog doručka i prekrasnih vrućih rajčica. To danas jedu samo nautičari i zato im slava i hvala. Okus otopljene paštete, namazane na kruh poklopcem konzerve, i sočnog pomidora opranog u moru ne bih dao ni za sto kila japanskih liganja iz užeglog palminog ulja. Taj prekrasan miris mesnog doručka izrezanog na velike kocke, koji se prožima s kapulom i sokom iz pomidora najveći je gastronomski užitak koje ljeto na brodu može donijeti. Inače, mrzim nautički turizam jer se moram sagibati, obavljati nužde u more, primati i poznavati dijelove broda koji se čudno zovu i nikada ih neću zapamtiti. Brod bez konobara za mene nikada neće biti brod i gotovo. Ali pašteta i paradajz je «čist nekaj drugo».

Želio sam ispričati priču o rajčici, njenom izvozu i uvozu, o tom prekrasnom plodu kojeg držimo povrćem. Nije tako jednostavno reći što je voće a što povrće. Botaničari, agronomi i mi ostali se nikada nismo u potpunosti složili. A od naroda do naroda, od kulture do kulture, od jezika do jezika, stvari su sve kompliciranije.

U nas povrće raste u vrtu tj. povrtnjaku i bliže je kući nego voće koje raste u voćnjaku. Voće raste na drvenastoj biljci, na drvetu ili grmu a povrće može biti i list, korjen, stabljika a i plod. Pa je tako naša podjela potpuno logična kao i ona koju je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih država odredio daleke 1887. godine.

Vjerovali ili ne rajčica je stigla pred najviši američki sud. Uvoznik se žalio sudu tvrdeći da je rajčica voće te da ne treba platiti carinu jer je uvezeno voće bilo oslobođeno nameta. Slučaj se otegnuo, a mudri je Vrhovni sud dobro provjerio sve botaničke i lingvističke posljedice odluke i zaključio: RAJČICA JE POVRĆE! A obrazloženje je bilo jednako mudro: «Jede se kao juha ili poslije juhe s ribom ili mesom kao bitan dio obroka, a ne kao voće koje se općenito jede kao desert». Tako je 4. veljače 1887. ostao zapamćen kao važan datum u životu rajčice.

Došla nam je iz Srednje Amerike, iz Meksika. Kultivirana je još od Asteka i Inka, a u Europu dolazi u 16.st. Najprije u Španjolsku pa se širi u Portugal i Italiju. Brzo je prihvaćena i širi se kao «jabuka ljubavi»  i »rajska jabuka». Kao i sva nova hrana odmah joj daju svojstva afrodizijaka. Na mediteranu se toliko uvukla u kuhinje da je teško i zamisliti kakva je bila talijanska kuhinja prije dolaska pomidora. Ne znam kako Talijani objašnjavaju boje na svojoj zastavi, ali za mene su to uvijek bile boje pomidora, pašte i bazilike. Rajčica je brzo osvojila Evropu i nije se namučila kao krumpir koji je staru Europu spasio gladi. Ali uvijek postoje iznimke. Englezi kao Englezi, nepovjerljivi boduli: dok se Mediteran sladi mirisnim pomidorima, oni su duboko  uvjereni da je rajčica otrovna. I nikako da je prihvate. Tek polovicom 19. stoljeća ulazi u postepenu upotrebu zaslugom engleskih doseljenika u Ameriku koji se na licu mjesta napokon uvjeravaju da u rajčici nema otrova.

I uživajte u rajčicama/paradajzu/pomidorama dok im još traje sezona, iskoristite ove zadnje dane, na brodu uz mesni doručak ili na kopnu uz dobru tjesteninu!