Stiže najbolji portugizac koji je Rene probao! “To je vino za društvo i glazbu, kontra usamljeničke kontemplacije”

Trećeg četvrtka u studenom beaujolais nouveau kreće na put oko svijeta, planetom koju je već odavno osvojio. Desetke milijuna boca izvezu(ove godine oko 65 milijuna!), a otprilike isto toliko popiju i sami Francuzi. Stoljećima stara lokalna fešta vinoljubaca počela je rasti sredinom prošloga stoljeća kada su pariški trendseteri, gotovo iz nekog hira, odlučili skromno “seljačko” vino uzdići u dionizijski kult opijanja živahnim mladim vinom. Po tko zna koji put potvrdila se priča o tome kako su Francuzi nenadmašni u pričanju svijetu neodoljivih gastronomskih priča. Čim prepoznaju potencijal nekog fenomena: uzdignu ga, potom standardiziraju, a onda lijepo upakiraju pa uživaju u komplimentima cijelog svijeta, i ogromnim zaradama istovremeno. Treći četvrtak u studenom, dakle, u podne i jednu minutu, nema greške ni kašnjenja, vinoljupci svijeta uče francuski uzvikujući prvu frazu: “Beaujolais Nouveau est arrive“. Znači stiglo je, kako znalci kažu: najbrže vino na svijetu.

Francuska priča je naravno savršena, iako nije sasvim točna, pošto je hrvatsko vino brže! Pa naš mladi crnjak, portugizac, u prve gostionice stiže i prije Martinja!
No poredbe su zapravo ipak neumjesne, koliko god sam se i sam godinama trudio portugizac deklamirati kao hrvatski beaujolais. Ambiciozni pokušaji da se portugiscu uzdigne status nisu urodili očekivanim ciljevima. U međuvremenu su neki ugledni vinari, poglavito s Plešivice, odustali od uzgoja i proizvodnje ove sorte.

“Jednostavno se ne isplati”, rekao mi je jedan od njih. “S tom sortom nikada ne možemo doseći cijene koje možemo s nizom drugih.” Entuzijazam je tako pomalo splasnuo, što je svakako šteta.

Kakvi su potencijali našeg portugisca uopće? Mišljenja su jako podijeljena. Ja se pak svake godine veselim prvom portugiscu, no neki moji prijatelji ga ne žele niti kušati.

Ove godine mi se posrećilo. U Vivodini, seocu između Ozlja i Žumberka, s vrlo zanimljivim vinogorjem (koje kanim podrobno približiti šmekerima opće prakse) vinar Josip Vrbanek mi je iz inoksa istočio prvu čašu nove berbe ove sorte.

U pretpremijernom sezonskom kušanju prva je čaša osobito važna, možda na neki način i emotivno određuje opći stav prema berbi. Kušao sam i oduševio se! Svečano vam javljam iz Vivodine: radi se meni o jednom od najboljih portugizaca koje sam ikada kušao! Naglašena voćnost, osvježavajuće kiseline, zaokružene tople arome. Odmah mi se počela priviđati pečenka od guske…

Mladi portugizac je vino koje traži pratnju u tanjuru, a sezonska kuhinja mu baš lijepo paše: od običnih pučkih krvavica do prvorazrednih divota kakve su filei krupne divljači. Ma moram ovo istaknuti: portugizac traži cjelovito uprizorenje u kojem je važno odabrati dobro društvo pa čak i glazbenu pratnju. Svojstvo portugisca je da potiče izrazitu društvenost, potpuno je kontra usamljeničkim ispijajućim kontemplacijama.

Ne bih htio pretjerivati s usporedbom s moćnim Francuzom. Svejedno mislim kako bi se vrijedilo ponovno potruditi oko promišljanja novih iskoraka portugisca i rasprave oko mogućih varijacija u postupku vinifikacije. Tema je mnogo, uključujući čak i potragu za krovnim vizualnim identitetom i primjerenim rješenjima etiketa. A vinogorja poput Vivodine bi u promišljenoj promociji portugisca mogla steći brojne poklonike željne bijega od samoće.