RENEOVE NEOBIČNE ASOCIJACIJE Od Velike gladi u Irskoj do ličke ovčetine
Na današnji se dan, četvrtog studenog 1884. rodio Harry Ferguson, osoba čiji je izum promijenio svijet. Na bilo kojem kvizu na svijetu, malo bi ljudi dalo točan odgovor na pitanje tko je taj dični gospodin. Osim u Irskoj, gdje svako dijete zna da je Harry Ferguson izumio traktor i time promijenio poljoprivredu i lice zemlje.
Nije čudno da je baš Irac, godinama razbijao glavu, tražeći način kako će najbolje u polju zamijeniti ljude i tegleću stoku pa ubrzati poljodjelstvo, jer na zelenom otoku se najviše živjelo od poljoprivrede. Kad je u istom tom 19. stoljeću, 1845. godine, bolest napala i uništila zasade krumpira, u zemlji je nastupila strašna glad. Smatra se da je umrlo između 750 tisuća i dva milijuna ljudi, a da je nekoliko milijuna ljudi, trbuhom za kruhom iselilo iz Irske, masovno u Ameriku.
Irski gulaš
Zaraze krumpira su se događale i kasnije, no nikada više tako teško i tako kobno za čitav narod. Imati dovoljno krumpira, odonda je za za Irsku bilo sudbinski važno. Uz dovoljno krumpira i malo ovčetine te ponekom mrkvom, irske domaćice su kuhale gulaš, irski gulaš.
Danas irski gulaš nije pitanje opstanka, nego kuharskog prestiža. Irish stew u šmekerskom izdanju se radi od kotleta, ne ovčjih, nego janjećih. U začinskim naglascima prevladava majčina dušica, podlijeva se temeljcem u koji se umiješa tamno pivo ili desertno vino. U izvornoj formi, s ovčjim mesom, irski gulaš danas gotovo da i ne postoji.
Ovčetina u našim krajevima
U našim krajevima, ovčetina je bila najbliža Ličanima i možda Dalmatincima sa sjevernih pozicija, da ne kažem Vlajima. No, lešo ovčetina i u tim krajevima iščezava, za čim jako žalim.
Moj otac je radio u takozvanoj ličkoj firmi, nekada velikoj Industrogradnji. Za kultnog direktora Matu Čopa, ovčetina se posebno kuhala pa bi Bakaloviće ponekad dopalo. Kasnije mi je ovčetinu pribavljao drugi kulinarski nostalgičar, hotelijer Drago Ćurković. Zajedno smo uživali u moćnoj lešadi, jelu u raznim varijacijama, čiji je sam miris mnogima, da tako kažemo, previše rustikalan.
Ovčetina se pojavila i u zagrebačkim mesnicama u vrijeme kada je u grad došao velik broj izbjeglica iz Bosne. Kad su se oni razišli, nestala je i ponuda ovčetine. O kupus kalji, odnosno ličkoj kalji, u tom rudimentarnom izdanju, možemo sada samo sanjati. U kalji ju je zamijenila junetina, teletina ili janjetina. To, naravno, mogu biti odlična jela, ali su ipak nešto drugo od prvotnih formi. Ovčetine se preselila u bespuća nostalgije. Prisjećam se tako ovčje lešade s raštikom, a teško uzdišem za grahom sa suhom ovčetinom, jelo koje se uvijek, čak i zimi, kuhalo satima uz otvorene prozore, jer su mirisi bili silni, kao i samo jelo.