LEGENDE ULCINJA Crnogorski grad s albanskim stanovništvom za neviđeni revival jugoslavenskih šampiona

Ulcinj je u Jugoslaviji bio kraj svijeta. Do njega se stizalo, al’ iz njega se nije moglo nikamo. Naprosto, kraj. Tamo dalje, one planine što se silovito dižu iz mora, iza kraja Crne Gore, to je albansko gorje. Pogled do njih seže, al’ se tamo nije smjelo. U Ulcinju su Albanci uvjerljiva većina, preko 70 posto ih je. Bili su i prije, za vrijeme komunističkih svjetova Jugoslavije i Albanije, Josipa Broza Tita i Envera Xoxhe, a tako je i danas. Granica je od 1948. i rezolucije Informbiroa pa sve do smrti Envera Hoxhe bila neprijelazna, čvrsta u razdvajanju naroda poput Berlinskog zida. Suprostavljanje dvaju režima, rasjeklo je živote mnogih obitelji. Na stotine roditelja i djece, braće i sestara, ostali su na dvije strane i mnogi od njih se  više nikada nisu vidjeli. Tek kad je granica popustila, djeca odrasla u starce i odrasli sinovi i kćeri umrle braće i sestara, sreli su se kao neki otuđenici ili skroz nepoznati ljudi.

Kad se Jugoslavija rascijepala po republičkim perforacijama i kad se ratovima trgalo i paralo ono što nije bilo perforirano, albanska većina u Ulcinju, ni idejom ni silom nije tražila pomicanje granice i pripojenje Albaniji. Nisu takve ideje postojale ni u Jugoslaviji niti nakon njenog rashodovanja. Ostali su dio Crne Gore, prvo u krnjoj Jugoslaviji pa u saveznoj državi sa Srbijom, a onda i u samostalnoj crnogorskoj državi. Ulcinjani su u Jugoslaviji živjeli bolje nego što se živjelo preko granice u Albaniji i to je, naravno, glavni razlog zašto ta provincija s Albancima nije sanjala nešto veliko albansko. Danas se u Ulcinju, na jednom festivalu sportskih legendi, čak i slavi Jugoslavija. Ne tuguje se za njom, samo je se nostalgično prisjeća.

U najmanju ruku je ipak neobično da se nešto jugoslavensko, makar i sportsko, slavi u gradu s tako većinskim albanskim stanovništvom, koji u Jugoslaviji nije imao onaj status konstitutivnog naroda, nego su bili u drugoj ligi, među nacionalnim manjinama Mađara, Talijana, Bugara, Čeha, Slovaka, Rumunja i Rusina. Ovdje, eto, to ne doživljavaju tako. Za svoju poziciju prve lige su se izborili nekontracepcijskim metodama i dosta dobrim prihodima od turizma, tako da ih nije bila briga šta piše u Ustavu.   

Dakle, već treću godinu zaredom, u Ulcinju se održao Mundijal prijateljstva na koji je došlo nekoliko stotina matorih sportskih asova, olimpijskih pobjednika, svjetskih i državnih šampiona- sve bivših Jugoslavena. Organizator tog festivala je Pavle Pepđonović, koji je angažirao cijelu zajednicu i sve institucije ovog kraja pa na kraju turističke sezone organizira ovaj revival na kojem se slave sportski idoli i propagira drugarstvo. Dođu sportske marke kakve je narod vidio samo na televiziji i u novinama. Ove godine su tu bile košarkaške legende s kraja 80-tih, Žarko Paspalj, Stojko Vranković i Mihovil Nakić pa prvi jugoslavenski šampioni svijeta iz 1970., Ivo Daneu i Nikola Plečaš, trener Vlado Đurović pa Moka Slavnić, pomahnitala zvijezda kreštavih srpskih televizijskih showova. Onda su došli vaterpolski kitovi Ratka Rudića koji su osvojili dva olimpijska i dva svjetska zlata, jedno europsko i još niz drugih medalja. Bijaše tu i slavnih nogometaša Hajduka, Zvezde, Partizana, Rijeke, Sarajeva, Želje, Slobode… Svi su se oni pojavili u Ulcinju, tako da je čovjek morao uštipnuti ili sebe ili njih, da vidi jel’ on normalno vidi i jesu li oni stvarni Oni.

Ovim slavljem, Ulcinjani su slavili i svoj Ulcinj. Proklamirali su svoje gostoprimstvo i reklamirali svoje ljepote. Ima tu svega, i posebne divote i nestvarnog užasa.

Velika plaža je najdulja jadranska pješčana plaža, prostire se od Ulcinja pa sve do ušća rijeke Bojane, duga je 13 kilometara. Zovu je Ulcinjska Kopakabana. Na njoj se ljeti poput morževa izvali 150 tisuća ljudskih tjelesa. Velika plaža je zbog dobrog vjetra i valova te dugog perioda sunčanih dana i najatraktivniji komad jadranske obale za surfere. Na samom kraju Velike plaže je Ada Bojana, pješčani riječni otok s gotivnim sojenicama i kućicama među kojima su i neki restorani koji pripremaju odličnu ribu iz bočate vodu: ciple, strelke i brancine čije je meso snježno bijele boje.

Na drugoj je strani, kontra te prirodne divote, urbanistički kaos i ludilo Ulcinja. Samo nebo i more nisu betonirani. Gabariti su probijeni u širine i visine. A onda sve ukrašeno raskošnom betonskom galanterijom, hrpom salivenih stupova, labudova i lavova, kao final touch ljepote detalja, da nešto ne fali za ukupnost. Nisu to soliteri uz more kao u Budvi, nego gomila nabijenih zdanja proizvoljnog arhitektonskog izražaja: obiteljski pansioni, zimmer freii i mali hoteli, nešto najluđe što postoji na obali od Trsta do ovog Ulcinja i ušća Bojane.  

Betonsko kraljevstvo je sada prazno, čeka se novo ljeto, da opet grunu turisti pa da sve to vrišti i ispuni se šljokicama. Kažu mi da su gosti uglavnom iz kosovske dijaspore, al’ da ima i Srba i Talijana.

Nasuprot tom novom Ulcinju, uzdignut na stijenama poviše mora, na kraju zaljeva, stoji stari grad. Bio je potpuno razoren u katastrofalnom potresu 1979., a onda je ponovno sagrađen, identično kamen kakav je bio od doba Venecije. Opasan je obrambenim zidinama, koje ga danas dijele i brane od ovog novovjekog Ulcinja. Stari grad je ispunjen legendama i mitovima. Ulcinj je bio grad alžirskih gusara, sa silnom flotom koja je na Jadranskom moru pljačkala trgovačke brodove. Bio je i grad u kojem se trgovalo s robovima iz Afrike, od kojih su neki stoljećima ostali u Ulcinju, postavši crnogorski crnci. Polako su se, u ljubavi prema ljudima bijele boje kože, ti afrocrnogorci genetski asimilirali i danas su neprepoznatljivi kao zasebna rasna zajednica. Zadnji, ili jedan od zadnjih afrocrnogoraca, tada i afrojugoslavena, bio je karizmatični Rizo Šurla, koji se rodio u ovom gradu i tu proživio cijeli svoj život. Rizo je bio partizan, ranjen na Srijemskom frontu, bio je i fotograf, imao je svoju radnju, kažu da je od žena bio tražen i voljen i da je strastveno je navijao za splitske bile.

Posebno je zanimljiva, a i najviše se ističe, legenda po kojoj je zarobljenik gusara i rob u Ulcinju bio slavni španjolski pisac Servantes. Prema ovdašnjoj predaji, gusari su prepoznali da Servantes ima preporuku španjolskog kralja pa su ga tretirali kao kapitalni plijen, za koji su tražili veliki otkup. U tamnici starog grada je tako proveo nekoliko godina. Ondje utamničen, stalno je pjevao pa je lijepim glasom na okna svoje ćelije privlačilo ulcinjske djevojke. Na kraju te legende, Servantes je prodan natrag u Španjolsku, a sa sobom je u mislima, za svog dobrog viteza Don Quijotea, poveo jednu od tih Ulcinjanki, koja je po imenu ovog grada na talijanskom jeziku i dobila ime- Dulcinea.