JOHNSON U MOŠĆENIČKOJ DRAGI Kreacija sa škampima je najnježnija plemenitost našeg mora
Izvrsnost restorana Johnson započinje ljubaznošću, pravom mjerom u komunikaciji, a pogotovo sa znanjem o namirnicama kojima njihov restoran raspolaže i umijećem da prezentiraju način na koji nešto pripremaju, jer standardnog jelovnika ovdje nema, ne može ga ni biti, pošto se nudi samo potpuno svježe iz mora, ulovljeno noć prije, a nerijetko i samog jutra. Tako su tog jutra prije nekoliko dana, kad smo bili na ručku u glasovitom ribljem restoranu Johnson u Mošćeničkoj Dragi, lokalni ribari ulovili veću palamidu pa nam je konobar predložio, ukoliko volimo sirovu ribu, da probamo malo carpaccia od nje, sa samo par kapi umaka od soje. Prihvatili smo istog trena! Na ručku u Johnsonu sam bio s Anom Ugarković koja je velika ljubiteljica rakovica, za koje je odmah pitala konobara. To je bio naš prvi tanjur: malo sirovog crvenog mesa najsvježije palamide i neka vrsta salate od mesa iz kliješta rakovice s bobičicama s mekanim opnama nježnog crvenog papra.
A onda, u drugom tanjuru, jednaka svježina, al’ s još više nježnosti. Dva očišćena repa velikih škampi, samo na trenutak oparenih i stavljenih u emulziranu juhu, napravljenu od ostataka tijela, ljusaka i kliješta škampi. Kvarnerski škamp je po meni naša najbolja namirnica i zapravo najveličanstveniji zalogaj. Obožavam ga sirovog, s par zrna papra te par kapi maslinovog ulja i tek kapljicom limuna. Ova Johnsonova kreacija, s dva škampa za dva zalogaja, u ustima baš dugo, dugo zadržava tu najnježniju plemenitost našega mora.
Iako smo dan prije u konobi Tramerka u Voloskom jeli tunu s pljukancima, ovdje smo opet naručili ribu s tjesteninom- tagliattele s divljim brancinom. U mojoj Dalmaciji baš i nemam priliku jesti ribu s tjesteninom, u Istri i Kvarneru je to sparivanje svakako češće zbog izrazitijeg talijanskog utjecaja. I u ovom tanjuru se osjećala svježina namirnice, a i toč napravljen na bazi temeljca je bio konzistentan.
Restoran Johnson je svakako prva liga naših ribljih restorana. Ugostiteljski nivo je ovdje izuzetno podignut i baš zbog toga su mi dvije stvari neprimjereno stršile. Ukoliko žele ribu pripremati s tjesteninom, Johnson bi po meni trebao početi raditi svoju tjesteninu, a ne koristiti industrijsku. Jednako tako je baš šteta da u današnje vrijeme sami ne pripremaju svoj kruh ili da ga bar nabavljaju od neke craft pekarnice, a ne da poslužuju standardni bijeli kruh i kruh sa sjemenkama. To mi je pogotovo zasmetalo kad su nam na stol iznijeli selekciju odličnih maslinovih ulja: Oleum vitate, Terrebianche i Chivalon. Ta ulja su taman izašla iz svoje mladosti, razbistrila su se i formirala okuse sortnosti. Kao takva su idealna za kapanje po jelima koja smo uživali, jer bi gorčina i snaga mladih ulja bila prenapadna za ovakve riblje jelovnike.
I kuriozitet za kraj. Nismo izdržali, zanimalo nas je- zašto se ovaj restoran zove Johnson? Dakle, priča ide ovako: vlasnik kuće u kojoj se nalazi restoran, a koji je već davno pokojan, živio je u Americi i u rodni kraj je navraćao sa svim onim stereotipima o našim ljudima preko velike bare. Tako je izgledao, tako se nosio i tako je zvučao- američki. Kako je u to vrijeme predsjednik SAD-a bio Lyndon B. Johnson, ovoga prozvaše Johnson. Svakako je bolje da je to bilo tada nego da se ime dogodilo sada. Teško da bi išli kod Trumpa.