Kako je propao Dolac, najznačajnija zagrebačka i hrvatska tržnica

|
Autor: Ivan Živković Žika

Otužno je pusta tržnica Dolac- ponedjeljkom i utorkom, ni srijedom stanje nije puno bolje, četvrtkom je ajmo reći solidno, a samo petkom i subotom sve vrvi robom na štandovima i kupcima pa i grajom iz zdravljaka ispod bočnih arkada. Nedjelja kao pravi pijačarski dan više ni ne postoji, ukinuo ga je Plenković.
Kako u Radićevoj ulici živim zadnjih 15 godina, đir do Dolca je dio mog skoro svakodnevnog rituala. Imam svog mesara Mireka, piljaricu Tamaru za verduru iz Ravnih kotara, kumicu za domaća jaja, sir i vrhnje iz Križevaca, svog čovjeka za ribu, vezu za neprskane agrume iz Dalmacije, suhomesnati i ostali kobasičarski program iz Slavonije… Na Dolcu obavljam svu spizu, bez obzira što je tu sve značajno skuplje nego u trgovačkim centrima. Ostajem vjeran svojim ljudima jer vjerujem da je ta roba zaista domaća, osjećam da je na probranim štandovima kvalitetna; i nastavit ću s tim principom, neću ih bojkotirati niti mijenjati. Do Dolca se Radićevom spustim i kad mi treba samo neka sitnica: režanj češnjaka, resica peršina ili kilogram ličkog krumpira. Nekad odem i da bi samo kupio dnevnu štampu kod posljednjeg zagrebačkog kolportera u centru- redovno je parkiran odmah ispod glavnih skala. Kad je sunčano, znam i na marendu u Amforu, na najljepših par stolova terase s pogledom na pijačarske štandove i katedralu iza.  U Amfori pojedem pržene srdele, mole ili trilje, pošto ribu izbjegavam pržiti u stanu, jer se taj neugodni miris od prženja uvuće u sve tkanine i pore pa mi stan danima zaudara ko’ da sam u Mimice (suterenska gostiona u Jurišićevoj koja desetljećima drži prženu ribu). Ako nema sunca, znam marendati i kod Draža, u Kotliću, na polukatu unutra, gdje svakog dana nude tri jela po jeftinim cijenama. Ponekad popijem i rakiju ili dvije u birtiji Sunce. Sa sestrom ili s prijateljem Murgašem, taxistom iz San Franciska, kad sleti iz Amerike, znam doručkovati u njujorški šminkerskom lokalu Broom 44, a znao sam odlaziti i u craft pekarnicu Salo, dok je slatkim programom ondje dirigirala genijalna Petra Jelenić.    

U svakom od tih jutara u ovih 15 godina, slušao sam klasičnu kuknjavu kako Dolac nije više kakav je nekad bio. Danas je došlo do toga da je rasturen, da je uglavnom prazan. Štandovi na gornjem nivou su kroz tjedan uglavnom prazni, dok su se na donjem zatvorenom nivou lokali masovno zatvorili, tako da je sad jako blizu omjer od pola otvorenih, pola umrlih. Na toj listi osmrtnica zatvorenih lokala prvo stoji cijeli unutrašnji polukat gdje se prodavala perad- nema više niti jedne od tih trgovina! Na donjem nivou, prije godinu dana je zatvorila jedina mesnica koja je prodavala konjsko meso. U zadnjih nekoliko mjeseci je zatvorilo i nekoliko klasičnih mesnica. Zatvorila je i velika prodavaonica sireva-  uglaoni štand kod ulaza u dio sa sirevima. Na tom dijelu s prodajom sireva, sve je manje kumica, neke starije su uopće prestale dolaziti, većina je tu prisutna samo petkom i subotom, a samo, doslovno (!), nekoliko njih dođe i u ovim nepopularnim danima: ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrtkom.

Svi ljudi koji prodaju na Dolcu, kod kojih redovno kupujem, kažu da je propast Dolca počela nakon zagrebačkog potresa. Tome i sam mogu posvjedočiti s pričom o značajnom iseljenju ljudi iz mog susjedstva u Radićevoj ulici. Centar grada je nakon potresa izgubio značajan broj stanovnika, sve redovnih kupaca na tržnici Dolac.         

Trbuh grada, Dolac, najznačajnija zagrebačka tržnica i važan toponim gradskog identiteta te jedna od nekoliko važnih turističkih lokacija, apsolutno propada, a u toj situaciji upravitelj pijace, Tržnice Zagreb, podružnica Zagrebačkog holdinga, uopće ne reagira. Ne postoji niti jedna politika, niti jedna uspješna akcija, niti značajnije nastojanje da se u sadašnjih „5 do 12“ nešto spasi. Povlačimo paralelu: uz tržnicu Kvatrić su lokali u privatnom vlasništvu i svaki od njih je iznajmljen, cijena je na tom tržištu dogovorena, traženja su izbalansirana i svi prostori rade. Na Dolcu su cijene najmova slabe elastičnosti u odnosu na ponudu pa je zato krenuo trend zatvaranja lokala. Uz neumješnosti u upravljanju prostorima, Tržnice Zagreb nisu napravile ništa ni u promociji i oglašavanju tržnice. Ako su nešto i pokušali, uprazno su bacili lovu, jer ništa nisu postigli. Sve na Dolcu se (polako) gasi.