BOJKOT TRGOVINA Ratko Bošković: “Da bi cijene prestale rasti, prvo bi dobavljači i zaposlenici trebali sniziti cijene, a tek onda trgovački lanci”

U jeku drugog dana bojkota trgovina u Hrvatskoj, kontaktirali smo ekonomskog stručnjaka Ratka Boškovića, koji je za portal Tri trilje komentirao ključne momente ove građanske akcije.  

Ima li građanski bojkot trgovačkih lanaca uopće smisla, može li on utjecati na pad cijena?

Kod dijela građana kojem dohoci nisu rasli onako brzo kako je u velikoj globalnoj post-covid i post-ukrajinskoj inflaciji poskupljivao špeceraj, akumulirao se i rastao bijes pa su spremno dočekali poziv da svoje nezadovoljstvo iskažu bojkotom dućana ili nekih proizvoda. Bojkot je nanio mjerljivu štetu trgovcima, njihovim dobavljačima i zaposlenicima te državi pa nije isključeno da će jedan dio njih možda razmisliti prije nego što sljedeći put poskupe svoj proizvod ili uslugu, ako će za to imati prostora u svojim kalkulacijama i ako ih na poskupljenje neće natjerati inflacija u njihovu okruženju. No šira slika je jako komplicirana, u dućanima se prikazuje maloprodajna cijena koja je rezultat složenih pregovora, u kojoj sa 85,6 posto sudjeluju dobavljači (proizvođači, uvoznici, distributeri, struja, voda, smeće…), država s 8,1 posto, zaposlenici s 5,5 posto, dok vlasnicima trgovačkih lanaca ostaje samo oko 0,5 posto prometa. U priču o jeftinijim proizvodima u zapadnim susjednim zemljama ja ne vjerujem, više imam povjerenja u službenu statistiku. Na snižavanje opće inflacije bojkot dućana slabo može utjecati jer vidimo da je najnoviji blagi skok inflacije isti gotovo svugdje u našem okruženju i da se događa najvećim dijelom u uslugama. Statistika pritom ne obuhvaća cijene nekretnina, energenata i kredita (kamatu), što sigurno isto pogađa potrošače, ali svoj bijes na isporučitelje tih usluga i tih poskupljenja nemaju gdje iskazati.

Imaju li trgovački lanci, uz porezna opterećenja u Hrvatskoj, uopće prostora za snižavanje cijena?

Na maloprodajne cijene trgovački lanci utječu najmanje, njihove profitne margine su jako male (Spar, primjerice, 2023. godine 0,08 posto, 2,28 posto – Kaufland i 5,89 posto – Plodine). Da bi maloprodajne cijene bile niže ili da bi prestale rasti, svoj dio bi najprije morali sniziti dobavljači i zaposlenici, a tek potom vlasnici trgovačkih lanaca. Porezi su u Hrvatskoj visoki, javna potrošnja je visoka, ali uobičajena za kontinentalnu europsku “socijalnu državu”. Cijene općenito, nakon što porastu i svi se po njima poravnaju, ne smiju padati, jer tada nastupa deflacija, najgore ekonomsko stanje. Država i sudionici bi na tržištu trebali nastojati cijene stabilizirati, da ne rastu brže od dva posto na godinu, no mogućnosti ekonomskih politika malih i otvorenih ekonomija pritom su slabašne i jako ovisne o okruženju.

Je li Josip Kelemen, glavni organizator ove akcije, pozivom na posebni bojkot Lidla, DM-a i Eurospina, njihovim negativnim isticanjem pored konkurentnih im trgovačkih lanaca, bio nekorektan i neetičan i je li to djelovanje može biti okarakterizirano kao čin koji je prouzrokovao štetu u poslovanju tih tvrtki?

Na to pitanje morala bi odgovoriti sudska praksa. Organiziranjem bojkota trgovačkih lanaca, nema sumnje, nanosi se šteta njima i njihovim dobavljačima i zaposlenicima pa bi se odgovornost za tu štetu mogla ispitivati. No u europskom kontinentalnom pravu dozvoljeno je sve što nije izričito zabranjeno. Kad bi netko tako nešto učinio u zemljama anglo-saksonskog prava, sigurno bi isti čas bio suočen s tužbama, jer tamo sudovi presuđuju i na temelju morala, a ne samo slova zakona pa bi se možda moglo dokazivati da organiziranje bojkota onih koji za inflaciju možda i nisu najveći krivci, nije baš etično. Trebalo bi istražiti sudsku praksu tamo.