ŠEST VELIČANSTVENIH BERBI SANTA ELISABETTE Teran: od pučkog kiseliša do gospodskog vina

Ništa nije nalik ukazanju Svete Elizabete na hrvatskoj vinskoj sceni. Preobrazba od sirote, jedva pitke Pepeljuge do enološkog bljeska zaslužuje podrobnu, napetu i poučnu priču, kojoj sam neposredno svjedočio pa vam je mogu ispripovijedati, al’ jedino u ovoj dugoj formi, pošto je ovu priču nemoguće ispisati kratko.

Santa Elisabetta je predivan vinograd u Motovunštini. Prirodni šumoviti amfiteatar, jedinstven klimatski i mikroklimatski položaj pa onda i pedološki. Vlasnici, braća Benvenuti, Nikola i Albert, zasadili su na tom položaju sortu teran i onda su se strastveno posvetili doslovce svakoj bobi. Takvom pažnjom su odnjegovali vino koje od berbe 2015. ima istoimenu etiketu takozvanog single vinyard vina, ekskluzivnih butelja odnjegovanih iz jednog jedinog vinograda.

Kod ovakvih priča shvatim da sam se često olako razbacivao terminom “kultni”, umjesto da sam taj epitet šparao za pojave poput terana Santa Elisabetta. Najbolji vinogradski položaji iz kojih se njeguju vina posebne kategorije, u pravilu su u svijetu i kod nas fenomen duge tradicije. Santa Elisabetta nije takva priča. Od krčenja položaja, sadnje loze do vina koje spada u sam vrh hrvatskog vinarstva i može se uspoređivati s draguljima svjetske scene, prošlo je manje od tri desetljeća, što je u enološkim mjerilima jedva zamjetan period. Na tom su putu braća Albert i Nikola, nama, a bogme i sebi, pokazala koji su nevjerojatni dometi još donedavno prezrene sorte teran.

Livio Benvenuti, trgovac i vinar, svojim je sinovima Albertu i Nikoli, ekonomistima po struci, ostavio slobodne ruke što će uraditi s obiteljskim nasljeđem. Za braću nije bilo dvojbe. Strast prema vinarstvu otklonila je perspektivu sigurnog i unosnog trgovačkog poziva. Vinska pustolovina im je bila i ostala neodoljivom.

Njihov položaj Santa Elisabette je bio zarastao i tek ga je trebalo raskrčiti. Dobri vinogradarski položaji u Istri su najvećim dijelom crvene i bijele zemlje (terre rosse i terre bianche), uz nešto sive i rijetke crne zemlje. A Santa Elisabetta je bijela da ne može biti bjelija (dokazivo na upečatljivoj fotografiji mladih nasada). Uz poetski zanosa s uzdahom pri pogledu na taj vinograd koji ja kao s razglednice, bilo je važno tu vizualno očaravajuću bjelinu stručno analizirati te isto tako percipirati sve ostale uvjete. Došlo se do zaključaka da, uz geomorfološko poluokruženje otvoreno povoljnim vjetrovima koji razmiču maglu, sastav i struktura zemljišta stvaraju optimalnu propusnost kiše: višak kiša se tu ne taloži pa tako ne privlače boleštine u vinograd. Sušna razdoblja pak ne muče trsove žeđu jer korijenje stabilno održava loze na životu. Nadmorska visina od oko 300 metara (najviša točka 330 metara) stvara poželjnu razliku dnevnih i noćnih temperatura kroz kritična razdoblja zriobe.

Uz dodatnu potvrdu prijatelja stručnjaka, u prvome redu profesora Mladena Stavera, braća Albert i Nikola su shvatili da u nasljeđu imaju dragulj kojeg valja pomno izbrusiti. Vizija im je bila jasna: teran su željeli dokazati kao odličnu sorta, da to nije pučki kiseliš, kako su ga tretirali.

Skromni i vrlo simpatični stručnjak Staver prisjeća se začetka velike etikete.

“Početkom stoljeća Livio Benvenuti u automobilu Lada Niva me odvezao u vinograde, da bi mi na na položaj Santa Elisabetta pokazao što imaju i da bi mi rekao što s tim namjeravaju. Planirali su poravnati trase i zasaditi lozu.  Čovjek ne treba biti veliki stručnjak da zaključi kako je to prava odluka: cijeli dan sunce, prozračno, sve okolnosti su im tu išle na ruku. Ono što su zamislili, to se i ostvarilo: neupitna kvaliteta grožđa, minimalistički pristup u podrumu, samo ono što je neophodno.  Teran Santa Elisabetta je primjer za koji vrijedi poslovica da se dobra vina rade u vinogradu. A nadmorska visina od 330 metara je za istarske vinograde visoka brojka, osobito kada se radi o položajima u unutrašnjosti poluotoka. A u vinogradu treba dosta raditi i točno pogađati kada odraditi svaku radnju, zelenu berbu, defoliranje, sve mora biti zdravstveno ispravno. Za crne sorte poput terana je osobito važno da u podrum stiže samo potpuno zdravo grožđe.  Vremenom su Benvenutiji stekli samopouzdanje, vidjeli da su na pravom putu i sada napreduju iz godine u godinu.”

Važno je napomenuti kako bijela zemlja Santa Elisabette nije isključivi preduvjet na putu k vrhunskom teranu. Crvena zemlja na položajima bliže moru također otvara prigodu za vrhunske domete, što je i dokazano (primjer Moreno Coronica). Teran je godinama bio istarska vinska sorta koja je čak bila i zastupljenija od malvazije. Iako je po berbi kasna sorta, pilo se u velikoj mjeri kao mlado, tek provrelo vino, već u zimi, uz topla ognjišta.

Dalmatinci su svoje grube crnjake u konobama, ritualno ispijali iz drvenih bukara, šaljući bukaru u krug. U svojim oštarijama, Istrani su (nadobudni lektori me upozoravaju da ne smijem rabiti uvriježeni izraz Istrijani), smislili još egzotičniji ritual kružnog ispijanja: u bokalete, keramičke posude s ručkom, ulijevali bi mladi teran, a na vrh bokalete bi položili fetu kruha, prethodno preprženu na ognjištu. Kako bi zamaskirali neobuzdane kiseline vina koje su nalikovali kvasini, kruh bi začinili prstohvatom šećera i s nekoliko kapi maslinovog ulja. Vino se nije ispijalo, nego se srkalo kroz kruh. I sam bezbrojno puta bio dio u vesele gostioničarske bratije koja se toliko veselila ovom napitku koji je u kulturnoj baštini Istre nazvan istarska supa, a često se koristi i deminutiv- supica. Na kraju bi se zasladili „opijenom“ fetom kruha, uz ombolo i kobasice, razumije se. Uz svu tu predstavu, moja gospođa, rijetka dama u prevladavajućem muškom društvu, bi ipak molila čašu bijelog, napasni teranaski kiseliš nikako nije mogla svladati.

Totalni kulturološki preokret dogodio se početkom ovog stoljeća, utjecajem iz New Yorka. Vinski trgovac, Njujorčanin Gary Vaynerchuk, koji je popularnost stekao recenzirajući svjetska vina u video formi, jednostavno sjedeći ispred kamere, digitalno je promovirao nove trendove na globalnoj sceni pa je tako zamijetio i plavac mali. Nakon toga smo ga doveli u Hrvatsku, predstavili mu naše sorte i na koncu ga pitali koja mu je od njih najzanimljivija i najpotentnija za svjetsku priču. Njegov odgovor nas je iznenadio. Glasio je: „Teran!“

U rujnu ove godine, braća Benvenuti, pozvali su stotinjak uzvanika u Opatiju. U hotelu Navis su prvi put predstavili takozvanu vinsku vertikalu: svih svojih šest terana etikete Santa Elisabetta, berbi od 2015. do 2020., s čim izlaze i na tržište. Santa Elisabetta ponuđena u takvom paradnom izdanju nadahnjivala je govornike.

“Teran je utkan u genetski kod istarskih vinara i vinogradara, kaže se” bila je uvodna tvrdnja vrhunskog vinskog znalca Saše Špiranca. “Zašto? Oduvijek je plodan, otporan, žilav, divlji. Zašto je to posebno važno? Zato što je kasna sorta. Teran mora odoljeti svim vremenskim izazovima, a onda i svim kukcima i životinjama, svoj krupnoj divljači, je svi se oni dođu pogostiti u vinograd, na teran, pošto im na kraju samo on ostane. Nakon svega ostane moćan plod i ovdje može opstati samo takva sorta kakav je teran, objasnio je Špiranec.

Neponovljivost ovog položaja Saša je podrobno pojasnio. To su, po njemu, kosine izložene suncu, a teran traži i obožava sunce. Teran na ovakvim položajima ne ugrožavaju čak ni klimatske promjene ni vreline. Teran voli ono što ne voli pinot, pinot se na ovakvom položaju ne bi mogao iskazati, primjećuje Saša.

Uz sve prirodne pogodnosti Benvenutiji idu još korak dalje. Zelenom berbom značajno smanjuju prinose. Ta žrtva grožđa prinosi se u toj stalnoj potrazi za najvišim dometima terana. U podrumu su intervencije minimalne. Kvasci su autohtoni, maceracija u čeličnim tankovima nešto dulja od uobičajene. U podrumu nema nikakvih hokus pokus intervencija. Dozrijevanje u starim bačvama različitih veličina od slavonskog i francuskog hrasta traje dvije i pol godine. No osim izuzetnih položaja, predanog vinogradarstva, minimalističke vinifikacije, odležavanja, u konačnici je smišljena i jedinstvena priča koja mi je ostala jasno urezana u moje problematično pamćenje. Dobro se sjećam dojmljivog druženja s Albertom i Nikolom koje je davno organizirao Saša. U kušaonici nedaleko od vinarije, nas pet – šest bili smo pioniri stručnog kušanja koje je godinama nakon postalo godišnji vinski obred.

Benvenutiji prvo slože svoje blendove koje daju na prosudbu formiranoj komisiji koja se tajnim glasanjem odlučuje samo za jedan blend koji dobiva etkitetu Santa Elisabetta s godištem berbe. Onda odležavaju šest do osam mjeseci u bocama pa odlazi na tržište, objasnio nam je Špiranec koncept odabira.

Komisija se sada okuplja redovito jednom godišnje u Voloskom, u restoranu Plavi podrum gdje stoluje vlasnica tog restorana i višestruka somelijerska prvakinja Danijela Kramarić. Pretpremijerno kušanje novog godišta u Plavom podrumu postala je i kompletna gastronomska svečanost.

Svaka je berba jedinstvena i neponovljiva. To je napeta vinogradarska inscenacija u kojoj vinogradar osluškuje promjenjivo bilo prirode, predviđa okolnosti koje slijede i reagira na svaku promjenu. Braća Albert i Nikola, bez gledanja u bilješke, u detalje znaju ispričati priču o svakoj od deset berbi Santa Elisabette. Naizmjenično mi daju ekspoze, jedan za drugim, godinu po godinu berbe.

 Osobito im se urezala prva velika berba 2015. kojoj je prethodila drama.

“Tu smo berbu imali u podrumu dvije godine, a da još nismo donijeli odluku kada ćemo ju staviti na tržište. Bila je to posebna berba, prva nakon najgore berbe što mi pamtimo, one 2014., kada je u okolici Motovuna palo 1700 litara kiše. U odličnoj berbi iz sljedeće 2015. palo je samo 700 litara i to ne bi bilo dovoljno da nije ostalo vodenih zaliha iz prošle godine. Bilo je toplo, ponekad i vruće, u srpnju i kolovozu imali smo i ekstremne temperature.”

Svaka berba nova priča, novi izazov vinogradaru. Sve ih redom braća potanko pamte.

“Berba 2016. je ona koju bi svaki vinar poželio da se stalno ponavlja. Ujednačene padaline prema fazi vegetacije, dovoljno sunca bez naglašenih ekstrema, od početka vegetacije u travnju, u svibnju i lipnju je bilo puno kiše, 300 litara u mjesec dana, što ne šteti vegetaciji koja buja. U srpnju i kolovozu je bilo malo kiše: 35 litara pa 67, a u rujnu 90. Berbu smo odradili 6. listopada, prije većih jesenjih kiša. Bila je to sezona kao da smo imali navodnjavanje po našim željama. To se na kraju odrazilo u eleganciji vina.”

Vinogradarska kriminalistička serija nastavila se 2017.

“To je bila najzahtjevnija godina u vinogradu. Najveći je problem bila kiša početkom rujna. Do rujna je sve bilo skoro idealno, a onda je već u prvoj polovici rujna palo 300 litara kiše. Dobro se sjećam kako smo si sami na koncu čestitali: iz ovakve smo berbe izvukli veliko vino. Na vrijeme smo se spremili. Kiše smo prebrodili, brali smo 29. rujna.”

Sljedeće godine novi zaokret.

“Jedna od najizdašnijih berbi u posljednjih desetak godina. U ovoj berbi smo u zelenoj rezidbi skidali čak 60 posto grozdova. Teran je inače rodna sorta, bilo je grožđa po tlu, nije mi bilo lako tu svu žrtvu gledati. A k tomu smo još dorađivali ubrano grožđe. Vegetacija je krenula ranije. Ljeti su padaline bile u normalnim okvirima, dva do tri dana u svakom mjesecu, sasvim dovoljno. Kolovoz je bio vruć. Berba je bila 27. rujna, zrelost je bila savršena.”

Berba 2019. okreće vinogradarski pristup naglavačke.

“U prvoj polovici godine najviše kiše kad najmanje treba. Vinogradar u takvim okolnostima ne smije kasniti, sve mora odraditi u pravo vrijeme na pravom mjestu. Berba je bila 12. listopada. Uspjeh je u kasnijoj berbi obrati sasvim zdravo grožđe.”

I konačno berba 2020. koja je premijerno predstavljena skupu u Opatiji i kreće na tržište. Opis sažet, zaključak bajkovit.

“Vegetacija krenula ranije od uobičajenog. Tako je bilo sve do berbe, najranije, 19. rujna. Dovoljno padaline  cijelo vrijeme. Nakon one strašne 2014. sve je krenulo vrlo sretno: svih deset godina berbe su takve da možemo buteljirati Santa Elisabettu pod našom etiketom s ptičicama.”

Dizajn etikete je primjereno vinu, upečatljiv.

“Kada nam je prvi put dizajner pokazao rješenje ostali smo zatečeni”, objašnjavaju Benvenutiji motiv grablja i ptičice. “To je priča o tradiciji, tu su stare istarske grablje. Ptičice simboliziraju našu želju da živimo u skladu s prirodom, da se brinemo za okoliš. Naši su vinogradi usred šume u kojoj vlada priroda. U pozadini na etiketi se vidi obris Motovuna čija je silueta prepoznatljiva, pa se zna odakle mi dolazimo.”

„Već nam etiketa budi emocije”, slaže se Danijela Kramarić na početku vinske vertikale šest Santa Elisabetta. Sommelieri, koji su odreda osvajali hrvatska prvenstva, su na prvoj vertikali Santa Elisabette nabrajali argumente na temelju kojih Santa Elisabettu trebamo promovirati kao veliko svjetsko vino. Usput su se složili kako je najboljim teranima primjerena klasična bordoška čaša.

Jedan od sommeliera prvaka iz ove komisije, Sandi Paris, je priču počeo s komplimentom o boji:

“Trebalo bi nekako zaštiti boju ovog terana, taj jedinstveni ljubičasti odsjaj, nazvati ga teranska boja.“

Stalno se nametala priča o nevjerojatnom uzletu terana. Danijela je taj skok ovako opisala:

 “Godinama nismo znali koji su najviši dosezi terana. Godinama se govorilo da je dobar za dijabetičare i one koji su anemični. Spominjao se više kao lijek, nego ka vinski užitak. Bilo je to jednogodišnje vino koje se nije njegovalo za odležavanje. Pojava prve Santa Elisabette bila je senzacija. Pokazala se sva egzotičnost, snaga, punoća, slojevitost, elegancija. Tada smo postavili to ključno pitanje razlike mladog i odležanog terana. Zatim je tu pitanje pristupa u podrumu: inoks ili drvo? Ako je drvo: koliko i kako? U početku nismo imali jasne odgovore. Osnovne odlike su tu: prepoznali smo boju zečje krvi s jedinstvenim ljubičastim odsjajem, koja je uz to nevjerojatno postojana. Kad vidim tu boju u čaši, odmah mi je milo oko srca.”

Još jedan sommelierski prvak iz ove komisije,  Emil Perdec, se sjetio primjedbe velikog stručnjaka Oza Clarka, s kojim smo više puta obilazili istarske podrume: „Oz je rekao: ‘This teran smells like an old church’. Da, miriše poput stare crkve, na lovor, i suho cvijeće. To je nakon prvog kušanja. Potom slijedi cijela raskoš aroma. “

Stotinama puta sam slušao glasovite sommeliere kako u izuzetnim vinima pronalaze jedva zamjetne nijanse boja i aroma. Danijelin je imala fantastičan monolog o nijansama, iz kojeg ispisujem nekoliko najslikovitijih dijelova.

“Arome šumskog bobičastog voća, maline, pa zatim trešnja, višnja, crni i crveni ribiz, kupina, rogač, čak i likoricija. Uz vegetativne crte pojavljuju se i animalne: note kože, novih kožnih rukavica, ali i one sirovog mesa. Zna biti pikantan i začinski: cimet, klinčići, papar, pa cijela lepeza mediteranskog začinskog bilja. Arome duhana. Posebno se ističe mineralnost. Miris mora u nosu, slanost u ustima. Arome mora, algi, čak i slanih inćuna. Ekstraktan je, na koncu dolaze arome višnje u alkoholu, netko će reći griotte, gorki kakao, tamna čokolada, upravo ona vrhunska Porcellana Amadei. Kad nos skroz gurnemo u čašu, osjetimo miris šume, jesenje šume, vlažne zemlje. To je suho vino čija nas punoća zavara kao da ima slatke note. Toplo je, alkoholno, a tanini su savršeno ispolirani. Gorostasni gabariti ovog vina na koncu ipak ostavljaju dojam nježnosti.  Strukturalno gledano- to je bombastično vino.”

Danijela naglasak stavlja na svježinu koja nije prolazna: “Teran je eliksir mladosti. Sada možemo reći da je ovakav teran veliko vino, no prije nismo bili sigurni.”

U konačnici je poentirala s pet teza:

1. Teran je najbolje hrvatsko crno vino za dugo odležavanje.
2. Svježina za koju se držalo da je mana terana, danas je postala prednost.
3. Naglašena teritorijalna pribadnost, odlika terana da iskaže terroir Istre.
4. Ovaj je teran monumentalno vino koje zbog svježine dosiže sklad.
5. Nakon deset godina odležavanja, tek je dosegao prvi prag zrelosti.

Saša Špiranac ima teoriju da postoje dvije vrste vinara koji se razlikuju po tome što čine kad osjete da s nekom etiketom mogu napraviti veliki iskorak. : „Jedni imaju čvrstu ideju, to je za njih to i spremni su tvrdoglavo uvjeriti cijeli svijet kako proizvode nešto izuzetno i da oni jedini točno znaju ispravni put do uspjeha. Misle da su najpametniji na svijetu, a nisu. Drugi su spremni na razgovor i propitivanje. Benvenutiji su bili spremni na razgovor i propitivanje vlastitih stavova. Imao sam tada već iskustvo Gran Terana Morena Coronice i bilo mi je jasno kako sorta može dati izuzetna vina. Benvenutiji su bili spremni poslušati znalce upućene u vinsku priču. Oni su od malvazije, terana i muškata od početka htjeli doseći ono najviše moguće. Ponuda mladog terana nije ih zanimala. Time su me odmah privukli. Primijetio sam kako su vinari koji su željeli uzdići teran, prosušivali grožđe: netko na lozi, netko nakon berbe. Bila je to zamisao o  usmjeravanju terana prema amaroneu. Nikako mi se to nije svidjelo, žestoko sam se usprotivio tom konceptu. Takvo vino može biti dobro, zavodljivo u prvom redu te može odmah privući dio tržišta. Osjeti se slatkoća, suho voće, ekstrakciju, slasnost vina. U takvim vinima se uživa u jednoj čaši, to su vina za izložbe. Da je teran otišao u tom smjeru, bilo bi to, po meni, pogubno. Neki su vinari zadržali taj pristup, srećom ne svi. I Benvenutiji su razmišljali o takvom pristupu, o vinima s ekstremnim ekstraktom. Nisu bili sigurni koji je pristup bolji. Ja sam pak htio pridobiti istomišljenike, ljude koji s vinom žive na dnevnoj bazi. Tako smo utemeljili i tu komisiju koja će u konačnici definirati blend svake berbe Santa Elisabette.“

Imao sam sreću što sam od prvog sastanka komisije i odabira nijansi konačnog blenda bio uključen u to povlašteno društvo pa se i danas pravim važan kako smo uz utemeljitelje, da kažemo ekspertnog tima, braće  i Saše, samo sommelier Sandi Paris i ja sudjelovali u toj potrazi za savršenim iskazom Santa Elisabette svih šest puta. Štoviše, raspitivao sam se postoji li igdje u svijetu takva ideja “nijansiranja” velikog vina. Nisam čuo za još jedan takav slučaj. Naime, ne radi se samo  o tome da raznolika grupa vinskih zaljubljenika zajedno s vinarom traga za optimalnim izrazom sorte i njezinog terroira. Ta su druženja postala izvrsna i vrlo primjerena promocija velikog vina. To je priča koja se prepričava, kuloarski i medijski i hrani se na stalnom rastu Santa Elisabette.

“Upravo je skromnost Alberta i Nikole omogućila ovakvo druženje”, objašnjava Saša, uporno umanjujući osobnu promotorsku ulogu.

“Njima nije problem saslušati i uvažiti mišljenje stručnjaka i prijatelja. Taj konačni odabir uvijek prate iscrpni razgovori. Kroz te rasprave oni bruse svoje stavove. Taj naš zajednički brod dobro se usmjerio, baš je! U konkretnom slučaju, oni sada paze, primjerice, da im vino ne ode u zamku prezrelosti. Jako su oprezni u berbi i razvili su fantastičan osjećaj za pravi trenutak. Boba grožđa može se malo skvrčiti, ali nipošto previše. Prije nego što toj komisiji ponude svoje prijedloge, braća Albert i Nikola kreiraju čitav niz blendova pa raspravljaju o njima, sami sebe izlažu slijepom kušanju i tek onda definiraju dva blenda s kojima izlaze pred komisiju. Fantastična je ta razina propitivanja. Samo tako je ova priča mogla iz godine u godinu rasti. Kada se odabere jedan blend za etiketu Santa Elisabetta i oni sami dobiju na sigurnosti, dobiju potvrdu da su odradili odličan posao.”

Uz sve to, Saša se još uvijek ne usudi reći možemo li s punom sigurnošću reći je kako je među svim autohtonim hrvatskim sortama baš primjereno odnjegovani teran ona sorta koja može najduže odležavati.

“Još je prerano za takvu tvrdnju, ali nema nikakve sumnje da može jako dugo odležavati. To nam ne govori samo Santa Elisabetta nego i njihov još stariji Anno Domini. A kada su njegovali te terane nisu imali ovo iskustvo koje imaju danas. Sada stvaraju najbolja vina. Mi jednostavno u povijesti nismo imali takva vina. Isto tako možemo reći kako ovakav teran sporo zrije. Istočili smo boce najstarijeg, onog iz 2015. i nije bilo taloga.  Druge sorte te starosti ostavljaju na dnu boce talog. Takva vina obavezno dekantiram, ovo ne moram. Osim toga većina drugih crnih sorti brzo gubi boju, ovakav teran ne. Teran je sorta koja ima sudbinu poput rizlinga ili crnog pinota, neko će ga obožavati, netko ga neće željeti ni kušati“, analizira Špiranec.

Uz to, sada ima dovoljno dobrih i odličnih vinara koji dokazuju da je Motovunština fantastičan terroir za teran. Gotovo da na tom području više nema lošeg terana. Postavljam pitanje o tome kako dalje uzdizati renome Santa Elisabette. Je li vrijeme za prezentacije u najrazvikanijim svjetskim restoranima?

Saša smatra da još uvijek treba temelje učvrstiti kod kuće.

“Znalci, prije ili kasnije, trebaju doći k tebi i uvjeriti se da tvoja priča ima dobre temelje. Moraju vidjeti vinograde, upoznati vinare. Naš vinska scena je vrlo mlada. Upoznao sam vrlo ugledne svjetske vinske stručnjake koji su mi još prije desetak godina pričali kako kad dođu u Hrvatsku, u restoranu naruče pivo, jer su imali grozna iskustva s vinom. Stvari su se srećom u međuvremenu značajno promijenile na bolje. Naša je kultura vina eksplodirala. Danas posvuda u Hrvatskoj gosti mogu uživati u dobroj vinskoj ponudi. Slavimo 30 godina od utemeljenja Hrvatskog sommelierskog kluba. Sjećam se kako se na tim počecima prvi predsjednik Ninoslav Dusper u Zagrebu mučio da pronađe konobare voljne da izuče za sommeliera. U Istri i Kvarneru je teškom mukom našao prve. ”

„Nismo sanjali kako će jedan teran postati gospodsko vino“, zaključila je vertikalu Santa Elisabette Danijela.

Mladen Staver, vjerni pratilac braće Benvenuti je na kraju izrazio poštovanje Albertu i Nikoli: “S Benvenutijima sam imao osjećaj da im ništa nije teško. Što se dogovori oni to odrade. U početku sam ih dosta savjetovao, a danas mislim da im zapravo više ni ne trebam. Sada me zovu više zato što imaju obzira prema starijem čovjeku. A vrijeme s njima mi je baš proletjelo.”