Čovjek koji je stvorio vrhunsku hrvatsku tjesteninu u Europi

Poduzetništvo Zorana Šimunića, vlasnika tvrtke Aurelia, promijenilo je poimanje toga što je vrhunska tjestenina u Hrvatskoj. Naš razgovor Šimunić započinje dramatičnom tvrdnjom o ključnom problemu poduzetništva u Hrvatskoj.

Po etičnosti poslovanja, Hrvatska je na samom dnu. Objasnit ću vam primjerom. U pristupnim pregovorima za članstvo u EU, naša carina na tjesteninu je pala na nulu. Početkom ovog stoljeća, Hrvatska je uvozila čak 97 ili 98 posto tjestenine. Nevjerojatan podatak. Ne znam postoji li takav slučaj u svijetu, možda jedino u Luksemburgu ili nekoj tako minijaturnoj državi. Naša industrija u tom sektoru tada uopće nije postojala. Bili smo potpuno izloženi stranoj konkurenciji i to talijanskoj! Barilla je postala sinonim za tjesteninu.

Nakon osam ili devet godina domaći proizvođači su se uzdigli i taj odnos domaće i uvezene tjestenine je došao na otprilike pola – pola. Napravili smo prvi proizvođački iskorak, ali nas potrošači do kraja nisu prepoznali. Postalo mi je jasno da smo mi, domaći proizvođači, pojedinačno preslabi i da se moramo udružiti u nekakvu asocijaciju. Stoga sam prije više od deset godina pokrenuo osnivanje grupacije proizvođača tjestenine. Tada se čak međusobno nismo ni poznavali. To udruženje, nažalost, nikada nije zaživjelo, a razlog je upravo ta niska etičnost. Ljudi su htjeli prodavati tjesteninu, govorili su mi: „Ej, čuj, imam tu nešto robe, puno mi je ostalo, daj prodaj mi u Njemačku, dobre su cijene tamo…“, takve nekakve nebuloze. Nije ih zanimalo da etabliramo hrvatske tjestenine kao krovni brend, kao zajedničku oznaku vrijednosti. Za taj iskorak bilo je nužno postaviti kodeks.

Je li zamisao bila promovirati naše autohtone oblike tjestenina: pljukance, šurlice, trgance…?

Ma sve što se proizvodi u Hrvatskoj. Prvi korak je bio upoznati tržište na postojanje hrvatskih proizvođača. Založio sam se za uvođenje naše oznake. Prvi korak na tom putu upravo je kodeks. Čim smo krenuli u tom pravcu, priča je bila gotova.

Okrivljuješ li za to nedovoljnu podršku Hrvatske gospodarske komore?

Ne, naprotiv. HGK je zdušno podržao inicijativu, osigurao nam je pristup medijima. U prvom tjednu, kada smo obznanili naš projekt, imali smo preko 50 objava u medijima. A to nas ništa nije koštalo. HGK nam je omogućio i istraživanje tržišta. Jako su bili bitni trendovi poput velikog ukupnog rasta potrošnje tjestenine, što ugostiteljstvo uopće nije prepoznalo. Ako ljudi ukupno jedu više tjestenine, pa valjda bi i u restoranima htjeli naručivati više tjestenine, smatrao sam. Tada smo saznali da 82 posto ugostiteljstva, takozvana horeka, tjesteninu kupuje u veleprodaji, oko 16 posto iz najbližeg dućana, a samo dva ili tri posto direktno od proizvođača. Veleprodaja funkcionira na principu najveće marže. Dakle prolazili su jeftini talijanski proizvođači kojima nismo mogli konkurirati. Trebali smo dakle osnažiti naš znak, pridržavati se kodeksa, standarda, a ubrzo sam shvatio tu poraznu činjenicu koju stalno ponavljam o nepostojanju etike u našem poslovanju.

Jesi li potpuno izgubio volju oko zajedničke promocije hrvatske tjestenine?

O udruzi proizvođača više uopće ne razmišljam. Svašta sam doživio. Jedan od kolega iz udruge je poslao cirkularni mail u kojem je ustvrdio kako sam ja, predsjednik udruge, zapravo tajni predstavnik uvozničkog lobija. Slično je stanje u udruzi malih mljekara Hrvatske. Ta priča je na našim prostorima uvijek ista.

Koliko izvozite?

Imamo 35 posto izvoza, 25 posto je horeka i 40 posto maloprodaja. Tri četvrtine izvoza otpada na EU, a u Crnoj Gori smo tržišni lideri. Najdinamičnije tržište nam je Poljska. Upravo pregovaramo o stalnim mjestima na policama trgovačkih lanaca.

Poljaci su nam generalno skloni.

Da. Znam jednog tvog kolegu, televizijskog promotora…

Roberta Maklowicza? On je velika televizijska zvijezda, čak i globalna, ne samo poljska. I HRT je emitirao njegov gastronomski show. Dobri smo, prijateljujemo.

Upoznao sam ga prije desetak godina na Pelješcu gdje ima kuću. Pričao sam mu kako proizvodim neku tjesteninu, a on mi na to kaže kako Aureliu odavno redovito koristi, čak i u medijskim prezentacijama. Kao što ti i sam često kažeš, za sve hrvatske proizvođače turizam je izvoz. Osim toga, turistički boravci u Hrvatskoj uglavnom donose pozitivne emocije našim gostima, a svi znamo kako nas prema kupnji više vode emocije nego racio. Kroz turizam hrvatski proizvođači postaju prepoznati, što je ogromna stepenica za izvoz. Mislim da bi se, u tom kontekstu, Hrvatska trebala naglašenije brendirati kao mediteranska zemlja. Ne shvaćamo dovoljno važnost pozitive koja se veže za Mediteran općenito, a prehranu posebno.  Od Parme do mora ima više kilometara nego od Zagreba do mora, a svatko pršut iz Parme doživljava kao mediternaski pršut. Mediteranski način prehrane najvažniji je globalni trend, promoviraju ga, recimo, čak i u Iranu.

Tjestenina Aurelia ima zamjetan sredozemni štih. Tvojih je proizvoda na policama sve više. Primjećujem i da rado eksperimentiraš.

Mi smo počeli kao partner Dukata. Oni su proizvodili umake „Dukat brzo i fino“, a mi smo u toj suradnji ponudili torteline četiri sira, torteline s pršutom i torteline rikota, špinat. Od 1. siječnja 2010. na tržištu se prodajemo pod nazivom Aurelia. Odmah smo počeli širiti ponudu.  Velike su to bile ambicije jer je Dukat bio najveći a mi smo tada bili – ništa. Trgovci su predlagali jeftine proizvode, a ja sam se odlučio za sasvim suprotnu strategiju. Počeli smo se obraćati sve zahtjevnijem segmentu tržišta. U sastav nadjeva sam uveo paški sir i tartufe, inzistirao sam na domaćim sastojcima. Talijanska konkurencija nije mogla ponuditi proizvode s hrvatskim sastojcima. I onda su mi nadležne institucije zabranile korištenje naziva Paški sir pri deklariranju tjestenina Aurelia.

Ne razumijem.

Nitko ne razumije. Problem je bio i vizualno korištenje motiva paške čipke. Onda je dizajner Branko Brnardić za etiketu nacrtao ovcu na otoku. Na deklaraciji smo napisali: „Proizvedeno u suradnji sa siranom Gligora“,  proizvod se zove „Ravioli s ovčijim sirom“. Srećom, kupci nisu blesavi.  Taj proizvod pravilno zovu ravioli s paškim sirom, no mi to ne smijemo napisati.

Birokracija ipak nije zaustavila rast tvrtke.

Nije! Nakon punjene tjestenine nadjevom, htio sam raditi takozvanu rezanu tjesteninu u raznim bojama: zelenu, crnu… No imali smo samo liniju za proizvodnju punjene tjestenine. Preuredili smo te strojeve za novu namjenu; improvizirali smo, ukratko. Talijanski serviseri strojeva su se čak i čudili što smo uspjeli napraviti. Tako su na red proizvodnje došli  i naši autentični oblici tjestenine. Mi ih zovemo- etno forme. Odnedavno za horeku radimo i slavonske taške, tačkrle. Eto, tako se nekako razvijala naša ponuda.

Koliko je sada ukupno proizvoda u ponudi Aurelije?

Ne znam ni sam. Sigurno četrdesetak.